Odgovor svima koji su pročitali prvi post, pa imali bilo kakve nedoumice...

Naravno da mi jasno da je tekst oštar i da nekome deluje napadački, i naravno da sam u nekim delovima preterivao. To je bio moj pokušaj srazmernog odgovora na tipične komentare koje dobijete kada na nekom mainstream forumu pokušate da drugačije definišete ljubav.

Jednostavno, razmišljajući o mojim osećanjima, kopao sam i po netu. Život je traganje... Milion ex-yu foruma ima topic-e "platonska ljubav", i sta tamo možete pročitati? Stvari tipa "To je neostvarena ljubav, iluzija... bla, bla... ljubav postoji samo ako je obostrana i ostvarena kroz vezu.... bla, bla... seks je veoma bitna stvar za vezu, bez njega nema veze... bla, bla...".

Čim među takve uletite sa drugačijim mišljenjem postanu osioni. Moj tekst tj. skup mojih postova, je samo reciprocitetno osion.

Preterao sam i u toliko što sam uopšte tako naslovio blog, tj. tekst, jer namera mi je bila da stanem u odbranu iskrenih, dubokih, uzvišenih emocija, a ne da promovišem platonsku ljubav po stereotipnoj enciklopedijskoj definiciji. To što sam bio isključiv je iz inata prema onima koji emocije stavljaju u drugi plan, a ovozemaljsko, materjalno, ostvarivo, korisno u prvi.

Da li sam bio isfrustriran dok sam pisao? Naravno.

Ulazeći na te forume, osećao sam se kao da ulazim u kladionicu i poručujem prisutnima "prebacite na RTL, ima emisija o tome kako je UEFA namestila utakmice". (Ne podnosim fudbal, ovo sam naveo kao metaforu)

Većina na forumima je odreagovala kao sto bi odreagovala i većina u kladionici - od****** bi me, jer ih sama pomisao da su sve vreme lagani, da im je servirana laž koju su progutali, toliko užasava, da će radije po svaku cenu to ignorisati, pokušati da ućutkaju "glasnika" i nastaviti da uplaćuju. Većina, ne svi. Pa užasavala je i mene, ali ja se nisam zadovoljavo formom, već tragao za suštinom.

Ja priznajem da tražim sebe, i ne verujem da je iko ko je na ovom vašem forumu zvučao kao da je spoznao svu istinu, zaista tako bezbrižno siguran u sebe. Ima li nekog da ne traži sebe, da savršeno mirno vegetira jer je spoznao sve, pa ga ništa više ne dotiče, da nema unutrašnje sukobe, nedoumice...?

Dakle, nemojte me doživljavati kao fanatičnog zagovornika toga da je ljubav platonski bukvalistička stvar. To nije nešto što neko želi kao maksimum, pa ni ja. To je po meni samo polazna tačka do prave stvari. To sam hteo da istaknem - da polazna tačka mora biti emocija, a ne telesna privlačnost, jer ako je u pitanju ovo drugo, onda je osuđeno na propast zbog toga što svaka telesna privlačnost ima rok trajanja.

U tekstu o kome se raspravlja, hteo sam da jasno razdvojim pravu stvar od laži, iskreno od licemernog, ljubav i nagone, vođenje ljubavi između dvoje koji se vole, i seks između dvoje koji misle da se vole jer se pale jedno na drugo.

Ja želim da budem sa osobom koju volim, želeo bih da živimo zajedno, želeo bih da vodimo ljubav, ALI to ne znači da bih kao oni koje sam nazvao klasičarima, zbog toga ako ne budem to postigao, krenuti u potragu za tim na nekom drugom mestu. Ok? Ljubav se ne traži, nema zamenu, nema kraj. Sve što ima zamenu, sve što ima kraj nije ljubav.

U suštini, glavno razgraničenje je ono koje se tiče odnosa prema seksu. Umesto da o tome sada na brzinu pišem, kopiraću deo jednog mog teksta u kome sam nedavno mislim razrešio i tu dilemu (barem mene zadovoljava). Nemojte zameriti ako je i ovaj tekst konfuzan, jer pišem ga na brzinu i bez koncepcije.


PROBLEM

Otto Weininger (1880-1903)

"Ljubav i požuda su dva tako različita, suprotna stanja da je u muškarca, kada zaista voli, savršeno neshvatljiva pomisao na telesno spajanje sa voljenim stvorenjem. Pa, ko tvrdi da još voli ženu koju poželi, taj ili laže ili nikad nije znao šta je ljubav. Postoji zato samo "platonska" ljubav, ljubav prema Beatriči, sve ostalo spada "u carstvo krmaka". U snošaju se žena najdublje unizuje, u ljubavi najviše uzdiže. Kada žena traži snošaj, a ne ljubav, znači da želi da bude unižena, a ne uzdignuta. Identično tome - kada mušarac traži snošaj, on želi da unizi ženu, a ne da je uzdigne."

Možda se sa citiranim ne bih složio da sam imao priliku da bar pokušam da vodim ljubav sa osobom koju volim, ali iz pozicije nekoga ko je uvek želeo, i imao seks samo sa ženama prema kojima nije osećao nikakve emocije, ništa sem požude, ne mogu da se ne složim. Celo to telesno vs. duhovno zamešetljstvo je opterećujuće, bolno od nelogičnosti, a ovo gore citirano jedino poptuno logično i istinito (iz ove pozicije).

Možda u tome leži koren cele moje priče, tj. zašto sam sam ustuknuo osetivši da postoji nešto neopipljivo, a vrednije, važnije, dublje, bitnije... U celoj stereotipnoj priči o tome šta je ljubav blokadu da je ne prihvatim kao takvu stvarala škripa gomile nelogičnih detalja.

Inače, ovaj lik, Otto, bio je mizognista, tako da se sa najvećim delom njegove filozofije apsolutno ne slažem sem sa ovim citiranim, koje i nije bukvalni citat tj. prevod sa Nemačkog, već objašnjenje. Doktorirao je sa 22. godine, ubio se sa 23. godine. Neizmerna šteta, mislim da bi do 33. potpuno sazrevši odbacio te danas potpuno neprihvatljive delove svoje filozofije, i prezentovao svetu najveću moguću istinu.

Suštinski, u problem je upao posmatrajući muško-ženski odnos isključivo kroz jedinu društveno prihvatljivu formu tog vremena - monogamnu vezu, koja mu je naravno posmatrana kroz prizmu njegove logike bila licemerana, i kao takva neprihvatljiva, jer u njoj nije mogao da vidi pomirene ljubav i požudu.

Ja pokušavam da naslutim da li je to moguće, ne sa pozicije nekog pametnijeg od Otto-a, :) već sa pozicije nekog ko ima mnogo više životnog iskustva, i nije opterećen stvarima koje su kočile njega, poput religije recimo (uprkos filozofiji koja se izdiže iznad svake religije, prešao je iz Judeizma u Hrišćanstvo, dakle ipak je delimično bio rob dogmi i tradiciji).


R E Š E NJ E

Moguće je pomiriti požudu i ljubav, ali se zato prvo moraju otkloniti mentalne blokade stvorene naučenim. Istina je u svemu jedini pravi put.

Kao prvo, ona koja se voli, mora znati ono iz citata. Mora znati da on od nje ne očekuje ono što od nje očekuju oni koje je ne vole, već prema noj osećaju samo požudu. Muškarac joj to mora jasno staviti do znanja, jer da bi on u svojoj glavi mogao srušiti taj zid, i ona mora njemu pristupiti drugačije od konvencionalnog, jer i on njoj pristupa drugačije. Dakle, promena međusobnih očekivanja, kroz poptuno oslobađane od do tada upražnjavanog ili stereotipnog.

Odnos ne može kao kod onog gde je u pitanju čista požuda biti baziran na nečemu što ima elemente sadomazohizima, gde je žena ta koja trpi radnju, a muškarac taj koji vrši radnju. On mora u glavi prestati razmišlajati na ubičajen način, tj. da pred ženom mora da ispadne mačo lik koji će je dominantno "uzeti", a ona mora da prestane da razmišlja o tome kako mora bar delimično biti podantna muškarcu jer time na duže staze ona prema sebi deluje autodestruktivno.

Plastično objašnjeno, neće ON nju ******, već će se ONI ******. Uopšte ne treba ni ta reč "******" u ni jednoj od varijacija koja sugeriše čin tokom kog muškarac ponižava ženu, svodeći je na nivo ništavila (selflessness, poze koje sugerišu njegovu dominaciju nad njom) i objekta koji služi njemu za zadovoljnje, jer i ta reč je nešto konzervativno sa jakim sadomazohističim prizvukom. Ako on nju, ****** ili je **** ili je **** ili je ******** ** *****... Gde je tu ona kao neko, kao osoba sa svojim ja, kao ličnost u celoj priči? Pa u klasičnom odnosu nigde, kao u ostalom i u većem delu sveta, muškog sveta u kojoj joj pripada uloga nekoga za iskoristiti seksualno, materijalno, fizički, radi produženja vrste, i sl.

Takva podređenost joj prija samo tokom seksa, jer tada se kao i muškarac ponaša isključivo animalno, a čim nastupi postorgazmički period (ako ga je uopšte bilo), vraćajući se u realnost, ona priželjkuje pažnju, million puta pomenuto "maženje posle", koje joj nedostaje upravo zato jer shvata da je tokom seksa bila u podređenoj ulozi, a koje on zbog toga što je ne voli, ili uopšte neće ili ga samo otaljava da bi i sledeći put došao do seksa.

Muškarac sa kojim je upravo imala klasičan seks je naravno ne voli, i zato nakon što se zadovoljio, ispao veliki *****, obeležio teritoriju, pokazao ko je gazda, okreće glavu na drugu stranu, ili se kupi i odlazi što pre, a sve u cilju toga da joj pokaže kako ju je potrošio.

Upravo je klasičan pristup, to robovanje predrasudama o tome kako muškarac odnosno žena treba da se pokažu uzrok problema I nezadovoljstva na duže staze, jer oboje strahuju od toga da se otvore, plašeći se da ne ispadnu atipični i kao takvi okarakterisani od suprotne strane kao loši u seksu.

- On je voli, i ne želi da vidi u njoj prostakušu koja mu se olako daje i pristaje na sve, a ona da bi se pokazala kao "prava žena", da bi ga zadovoljila, i uzbudila, upravo zbog naučenog, nametnutog to pravi od sebe.

- Ona bi više nežnosti, ali kako da on bude dovoljno nežan kada mu u glavi stalno podsvesno odzvanja to da treba da bude isključivo i samo pastuv? Ako se pokaže nežnim, ispašće nedovoljno dobar muškarac.

Ponašanje po tradicionalnom, populističkom gledanju na muško-ženski odnos u svakom pogledu pa i u seksualnom, rezultira obostranim nezadovoljstvo na ličnom nivou, a sve zbog pokušaja da jedno drugom

udovolje telesno (na animalnom nivou), odnosno da kao jedinke vrste ispadnu što privlačnije, ne vodeći u tim trenucima uopšte računa o ličnosti jednog i drugog, tj. o onome što nastupa nakon seksa, i zato veze bazirane na seksu i pucaju.